Goran Obradovic's blog

Mnogi su, vjerujem, dobili protekle sedmice sms poruku identičnog sadržaja kao i ja:

Vikend akcija: U Tempu u petak 4.11. Duel 3kg-6.00KM. U Maxiju, u petak 4.11. batak sa karabatakom 4.55KM/kg, a u subotu 5.11. Premia ajvar 720ml-2.45KM.

TempoMaxi

Meni je ova poruka stigla u četvrtak, 3.11. u 12:47. Da ne bude zabune, svi oni koji nisu primili ovu poruku, mogu vidjeti o čemu govorim na stranici http://www.maxi.ba/akcija/vikend-akcija/, ali pošto očekujem da će i ona uskoro biti zamijenjena akcijom za idući vikend, evo trenutni izgled:

Slika maxi web sajta na dan 06.11.2011., u 12:50

 Nije prvi put da primam ovu obavijest (iako nisam dobio potrošačku karticu, kada sam došao po nju nisu je mogli pronaći, pa su mi ljubazno ponudili da ponovo popunim pristupnicu, što je za mene uvreda i znak nepoštovanja jer već imaju podatke u sistemu (kako mi inače šalju sms i e-mail?), tako da sam ostao bez iste, a i nije da sam nešto i propustio), ali pošto se ne sjećam da sam prije viđao artikle najavljene na akciji u Tempu, a volim ajvar (naročito ljuti), odlučio sam da, prilikom subotnjeg odlaska u kupovinu, usput iskoristim i ovu ponudu za ajvar.

Došla subota, došao i ja u Tempo sa porodicom, i dok je žena kupovala ono što treba, ja sam vozao bebu, obilazio promocije i razgledao. Interesantan za pomenuti je bio štand čokolade “Najljepše želje”, gdje je vršena promotivna degustacija proizvoda od crne čokolade. Nakon što sam odbio da probam istu (jer sam je već jeo mnogo puta) i otišao da kupim nekoliko primjeraka modela sa narančom, bio sam iznenađen činjenicom da ne mogu da nađem baš te čokolade. Vratim se do štanda i pitam ih gdje se nalaze te čokolade pošto hoću da kupim, i dobijem odgovor od hostese da ih nema u prodaji!?

- Kako nema, ja sam ih kupovao već mnogo puta?

 - Nema, nestalo, ostale su još ove gratis.

Ne znam koja logika stoji iza toga, a voljeo bih znati, da neko zaposli hostesu (zapravo dvije hostese) da vrši (vrše) promociju proizvoda koji se ne može kupiti u supermarketu koji je mjesto promocije?

Da se ja vratim ajvaru, vidim stoji Premia ajvar među ostalim stvarima koje su na vikend akciji, cijena 3,40KM. Odem na informacije i pokažem im poruku koju su mi poslali uz pitanje gdje je ovaj ajvar, i dobijem tumačenje poruke – u Tempu je akcija bila u petak, i u akciju je uključen Duel. Ajvar je na akciji u Maxiju, jer se taj dio poruke za subotu nadovezuje na onaj od petka koji se odnosi na Maxi. Jeste, stvarno, čitao sam poruku kao običan čovjek a ne kao inženjer, jer sam odmah trebao da vidim da je to za Maxi. Dobro, izvininem se ja i zahvalim na tumačenju. Kaže mi djevojka niste jedini, mnogi su pitali od jutros, već sam ja zvala marketing da ne šalju dvosmislene poruke.

Nakon završene kupovine povedem svoje ukućane u šetnju, i kad smo bili pored Maxi-ja u Boriku, oko 16h, uđem da vidim gdje je taj ajvar. Tamo ajvar izložen, na njemu ona crvena cijena za posebne ponude – 3.40KM. Na informacijama nema nikoga. Pitam radnicu na kasi: “Gdje vam je ajvar iz ove poruke?”

- “Imamo problem sa programom, znate, nismo uspjeli postaviti cijenu, ali možda će biti do kraja dana…”

Što se mene tiče može i biti. Ko je planirao u kupovinu do 16h je obavio. A mnogo ljudi je došlo u Maxi (a i u Tempo sudeći po tome što su pitali), i sigurno je da mnogi od njih ne bi ni došli u kupovinu da su znali da je poruka laž. Dakle, sa stanovišta uspješnosti – uspješna kampanja, mora se priznati. Samo, ono što mi nikako nije jasno, a nadam se da će neko od vas znati da mi to kaže, dragi čitaoci, je kako taj Tempo/Maxi planira poslati sledeći vikend neku ponudu? Zašto misli da će iko da im vjeruje i da dođe? Meni lično ne smeta što je ajvar bio 3.40, ali mi jako smeta što to nije pisalo i u poruci.  Zar se isplati zbog 50 kupaca više koji su došli jedan vikend trajno izgubiti tih 50 kupaca? Ili oni misle da su ljudi ovce, pa kad trpe ovakvu državu i tolike laži pred izbore, mogu i ovakve marketinške kampanje? Možda su i u pravu, možda dobiju nove stalne klijente. Šta vi mislite o tome? I da li je neko uspio ne ispasti ovca i kupiti ajvar po reklamiranoj cijeni?

14.11.2011 – Nova perspektiva

Nakon što sam napisao ovaj članak, bio sam ubijeđen da je razlog svemu to što Delta (odnosno Delez) kompaniju-grupu nije toliko briga za pojedinačne kupce već da se sve odvija kao i kod drugih “biznisa” na Balkanu – profit je na prvom mjestu, ako se negdje omakne nezadovoljan kupac, nema veze – ima kupaca. Ono što izgleda u Delezu znaju, a što većina odlučujućih fakotra koji vode “biznise” ne zna je da dugoročno profit najviše zavisi od stava prema kupcima i od toga koliko se kupac osjeća bitnim i posebnim (jedna od bitnih stavki u Apple-ovim marketinškim kampanjama, a Apple nije bez razloga trenutno najvrijednija kompanija na tržištu). Dakle, nakon što sam napisao članak prošli vikend, kliknuo sam na link u mailu da se odjavim sa mailing liste (kakva mi je korist da čitam ako informacije nisu tačne?) i dobijem poruku o grešci (samo error bez objašnjenja). Zbog toga sam ostavio komentar na stranici, i poučen dosadašnjim iskustvom sa sličnim formularima nisam mislio da će ga iko ikada pročitati. Zbog toga je moje iznenađenje bilo još veće kada sam u srijedu, 9. novembra dobio sledeći e-mail (izvorni tekst s tim da sam ja konvertovao naše znakove š i ž i uklonio svoj broj telefona):

Poštovani,

Prije svega veliko izvinjenje zbog svih neugodnosti koje ste doživjeli u našim marketima!

Vašu e mail adresu ste uspješno izbrisali iz naše baze podataka i ubuduće nećete primate naša e mail obavještenja (ne znam zbog čega dobijate obavještenje “error”)

U bazi “Klub osmijeha”, na Vaše ime registrovan je broj 387 65 /moj broj telefona/. Ovaj broj smo takođe izbrisali iz baze za slanje poruka. Unaprijed se izvinjavamo jer smo nalog za slanje porukama za ovosedmičnu akciju u kome se nalazi i Vaš broj već poslali, ali nakon sutrašnje poruke, nećete više biti na našim listama. Ukoliko imamo pogrešan broj, zamolila bih Vas da mi dostavite broj na koji ne želite primati naše poruke.

Pročitala sa Vaš post na blogu koji se odnosi na našu vikend akciju tj na neugodnosti koje ste doživjeli u našim marketima. Za jedan dan bilo ih je isuviše! Mogu da Vam ponudim samo izvinjenje i objašnjenje ukoliko Vam nešto znači.

U subotu u Maxi marketu u Boriku zaista jestu imali problem sa programom koji koriste što naravno nije opravdanje za postavljanje stare umjesto akcijske cijene na proizvodu koji ste željeli da kupite (Premia ajvar). Dakle, naša greška je što ponuda (ajvar) nije bila uklonjena jer zbog tehničkih problema u sistemu nismo bili u mogućnosti da kupcima ajvar prodajemo po cijeni od 2.45KM što je bila predviđena akcijska cijena kao što ste bili i obaviješteni.

Kada je riječ o sms obavještenjima do sada nismo imali pritužbe na nejasnoću tj. konfuznost samih obavještenja ali ćemo u buduće svakako obratiti pažnju na ovo.

Kada je riječ o kartici Kluba osmijeha, još jednom Vam se izvinjavam! Ukoliko želite možemo Vam poslati novu karticu, ovog puta na kućnu adresu .

Organizaciju promocija ne radimo direkno mi, ali je pravilo da se ne rade promocije proizvoda koji se ne mogu kupiti u marketu, upravo iz razloga koji se Vama desio. Potrudićemo se da se ovakve situacije ne ponove.

Još jednom Vam se zahvaljujem na informacijama koje ste nam poslali tj objavili u Vašem postu. Sve te informacije sam proslijedila kolegama iz prodaje kako bi mogli da otklone nedostatke koje ste naveli.

Još jednom Vam se izvinjavam zbog svih neugodnosti koje ste Vi i Vaša porodica doživjeli u našim marketima.

S poštovanjem,

Dijana Milanković Kusturić
PR menadžer
Delez Grupa Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora

Prvo, moram da priznam da nisam očekivao da ću ovo doživjeti u Bosni i Hercegovini. Tačno poželim da i u državnim službama zaposle više ovako pismenih ljudi da odgovaraju građanima na primjedbe i pitanja, pa kad već “nisu u mogućnosti” ispraviti nešto (nemoguća misija je promijeniti radni tok u nekoj državnoj instituciji, od upisa u knjigu rođenih do upisa u knjigu umrlih, službenici koji tamo ništa ne rade uvijek imaju jake razloge zašto rade upravo tako) pa da se čovjek ne osjeća kao stoka kada dobije odgovor na primjedbu, ako već mora kao stoka da stoji u redovima za dokumente i uvjerenja.

Da se vratim na temu, Tempo ima osobu koja čita vaše primjedbe, i čini se da ne ostaje sve samo na odgovoru, (npr. ovaj vikend nije bilo promocije najljepših želja od tamne čokolade, ali nažalost nije još ni stigla čokolada ). I vi svoje primjedbe na Tempo/Maksi možete ostaviti ovdje.

Kako sam kasnije saznao, moj tata je u Novom Gradu iskoristio ovu akciju, a već sledeći vikend je ista akcija napravljena u Tempo marketima (i stvarno je bio ljuti ajvar po reklamiranoj cijeni), tako da je potpuno isključena mogućnost da se radilo o bilo kakvoj namjernoj prevari. Takođe, odgovora koji sam dobio na svoju primjedbu ne bi se postidjela čak ni njemačka ili švicarska kompanija (a greška može ipak da se dogodi svakome). Na ovom polju, ima konkurencije koja bi mogla učiti od Tempa (nekima je jedini način da kupci stupe u kontakt s njima upisivanje u knjigu primjedbi na licu mjesta, što većina onih koji pišu po njoj ne koristi za tu svrhu), ali ima i svijetlih primjera koji pokušavaju otići čak i korak dalje u pružanju mogućnosti za kontaktiranje (npr. besplatni 0800 info telefon, ali ne znam da li ih iko zove, a ja nisam zvao pa ne znam da li se javlja živa osoba).

Čisto radi poređenja odnosa ka kupcima opisaću svoj nedavni doživljaj u jednoj od poznatijih banjalučkih prodavnica laptopa i druge IT opreme, gdje sam često kupovao i već sam bio poznat i radnicima i šefu. Ušao sam tamo da tražim brz usb flash disk. Ponudili su mi svoj standardni, Transcend, ili Kingston (oba najjeftiniji i najsporiji mogući modeli). Rekao sam da mi ne treba takav disk, jer takav već imam, potreban mi je brz, ako je to sve što imaju, onda bih da naručim neki brži model pa da dođem po njega kada ga nabave. Na to sam od šefa dobio odgovor tipa “ne možemo mi naručivati nešto što nema u asortimanu našeg dobavljača, a sa drugim dobavljačima ne radimo jer mi sad tebi naručimo stik, nakon 6 mjeseci taj dobavljač propadne i kome ćemo mi reklamirati tvoj stik ako se pokvari?” Nije mi baš bilo jasno šta će biti ako za 6 mjeseci propadne njihov trenutni dobavljač i kome će onda reklamirati robu, ali mi je bilo jasno da njima nije mnogo stalo da prošire svoj posao, već samo da održe trenutno stanje (interesantan cilj u doba današnje tržišne ekonomije), ili su možda ubijeđeni da će kupac ako nema ono što on hoće kupiti ono što oni imaju. Uglavnom, sada mislim da zbog stvari koje se mogu kupiti preko ebay-a, ne treba ni ulaziti u lokalne prodavnice.

Vrlo naivno pitanje, na prvi pogled, koje na ovome mjestu, gdje živimo, očigledno niko ne shvaća ozbiljno. Čuje se ponegdje da smo zemlja apsurda, ali oni čiji su glasovi najglasniji kažu da smo mi u Evropi, pa čak i da smo bolji od nekih drugih mjesta. Možda i jesmo? Teško je, a i vrlo neodgovorno donijeti takav sud naprečac, ali u tekstu koji slijedi ću pokušati bar malo da odredim našu poziciju u odnosu na ostatak svijeta.

Zašto?

Mnogi koji su počeli ovo čitati će se vjerovatno zapitati koji je moj motiv za pisanje ovoga teksta, i vjerovatno niko neće ispravno pretpostaviti isti. Razlog je što sam postao otac, povodom čega sam primio mnogo čestitki i želja da novi član moje porodice ima puno sreće u životu. Razmišljajući o tome, zapitao sam se i kakav to život može da očekuje jedna beba, i počeo da zapisujem stavke koje slijede. Takođe sam htio da oni koji eventualno čekaju bebu imaju poneku informaciju koja im može pomoći.

Poređenje ovoga mjesta sa “normalnim” mjestima za život

Prva stvar koju ću da uporedim je ono u šta sam najbolje upućen, a to su uslovi za život koje može imati prosječna mlada osoba (dobro, ne baš prosječna, pošto posmatram sa gledišta visokoobrazovane osobe sa poprilično dobrim zaposlenjem, a to je ovdje statistički šiljak koji popravlja prosjek). Pod normalnim ću smatrati sve ono što se manje-više podrazumijeva u zemljama u bližem okruženju.

Obrazovanje i posao

Izbor fakulteta je dobar. Ništa bolji nego u ostatku svijeta, ali ne zaostajemo previše. Moguće je, uz malo truda i mnogo novca, upisati i završiti bilo koji faks. To je otprilike sva sličnost sa ostatkom svijeta. Prosječna porodica ne može bez značajne žrtve “izškolovati” jednog studenta, a o dva ne smije ni razmišljati. Tako je i u “boljim” društvima, reći će mnogi. Jeste, ali u našem ne postoje krediti za školovanje, stipendije su neadekvatne, a studenti nemaju mogućnost da rade i poprave svoju situaciju.

Sam kvalitet obrazovanja je, pa, kakav god da je, i dalje potpuno nebitan. Odnosno jeste, svuda osim ovdje. Zašto? Završen fakultet znači početak samostalnosti – posao u roku od par mjeseci, finansijska nezavisnost, mogućnost da se živi sam, postavljaju ciljevi i odlučuje zašto se radi. To imaju mladi u svijetu. Ovdje? Pošto ne postoji nikakva strategija, niti razvojna niti neka druga, nema niti plana koliko gdje studenata se može upisati i šta će biti s njima kada završe. Stoga prosječan student uz diplomu može očekivati i par godina na birou. Za razliku od društava kojima težimo, ne postoji nikakva nadoknada od države koja vam ne može obezbijediti posao, iako će uredno naplatiti porez ukoliko ga sami pronađete. Volio bih znati postoji li neko u ministarstvu obrazovanja ko zna koliko ovo društvo košta jedan obrazovan čovjek? Siguran sam da nema, kao što sam siguran i da u prosjeku ne košta manje od 50000KM, iako je vjerovatno u pitanju i veća cifra. Šta onda znači stotinu obrazovanih ljudi na birou? 5 miliona maraka propale investicije. Nije strašno? Ne bi bilo da ne postoje hiljade a ne stotine takvih. Da li je bolje imati 150 hiljada nezaposlenih, ili 150 hiljada nezaposlenih i 150 miliona maraka koje nisu potrošene na školovanje nezaposlenih? Zašto država dopušta da stotine miliona maraka ovoga društva propadaju? Zašto ne smanji broj, ili ukine potpuno fakultete i smjerove za koje nema posla? Bar na državnom univerzitetu? Vjerovatno zato što nikoga nije ni briga za to. Onda nije ni bitno da li je diploma samo papir, ionako će vas i vaše obrazovanje dok dobijete posao pregaziti vrijeme. Uz jedan od najvećih (vjerovatno i najveći) procenat nezaposlenosti visokoobrazovanih na svijetu, ovdje je svrha fakulteta da odvlači mladima pažnju i energiju sa bitnih stvari, izmori ih i spriječi da usmjere energiju protiv društvene truleži.

Porodica i brak

Ukoliko upoznate osobu sa kojom možete da se složite oko bitnih stvari u životu, i da organizujete zajednički život tako da poželite stupiti u brak, država će vas obradovati – čak 3 dana plaćenog odmora, a ako ste obrazovani, obradovaće vas i beneficirana stopa IRB stambenog kredita. Super. Jest da ova 3 dana nisu potrebna, meni je recimo bio dovoljan i jedan, a da sam se ženio subotom, onda mi ne bi trebao ni jedan. Ali dobro su došli za selidbu. No, kad razmislim, nema razloga zašto država ne bi dala 3 danaza ženidbu kada više od pola osoba koje stupaju u brak nisu zaposlene, pa i nije neki trošak, zar ne? Ta tri dana služe samo da bi postojao još jedan apsurd – 1 dan odsustva za rođenje djeteta. Logično zar ne? A tek druga pogodnost – beneficirana kamatna stopa za stan – to je tek sjajno. Beneficirana kamatna stopa je duplo veća od stopa komercijalnih stambenih kredita u Evropi, ali šta očekivati kada su sve banke prodane inostranim vlasnicima? Neće na svojim građanima zarađivati, jer oni imaju državu koja se brine za svoje građane. No, ni ta kamatna stopa nije bitna, jer ni uz platu koja je deset puta veća od prosječne, (ako je nemate vidite da vam ni ne treba, a ako ste zaposleni onda vam bračni drug ne radi pa vam se i to malo kreditne sposobnosti umanji) ne možete dobiti ovaj kredit, ukoliko nemate drugu nekretninu da stavite pod hipoteku. A da bi uopšte mogli dobiti kredit ne smijete je imati. Apsurd? Ma kakvi, može i žirant umjesto hipoteke. Bračni drug? Da ali u prosječnoj porodici radi manje od jednog člana domaćinstva. Recimo da imate 14 baš dobrih prijatelja (puno više nego što imate, ali optimista sam), koji bi bili voljni da vam budu žiranti. 7 ne može jer su nezaposleni. Od ovih ostalih 7 što rade, 1 ne može jer je već bio žirant i sada plaća tuđi kredit, dvojica ne mogu jer su bili žiranti previše puta i neki od kredita se neredovno otplaćjuju. Od preostale četvorice dvojica imaju dovoljno visoku platu da zadovolje kriterije banke, ali jedan već ima stambeni kredit pa ne može a drugi ne radi u državnoj firmi. Da, banke traže žiranta iz državne firme. Zna se da je ovdje država parazit a ne faktor koji obezbjeđuje dobru poslovnu atmosferu, i da će privreda propasti nauštrb države, a banke ne žele da budu na gubitku zbog toga. Tako se dođe do situacije da ja živim u stanu koji iznajmljujem. A najam plaćam manje-više koliko bi bila rata za takav stan u normalnom društvu.

Zdravstveno osiguranje i djeca

Zdravstveno osiguranje? Naravno, imam ga, i molim boga da mi ne zatreba, jer ako mi zatreba neće mi biti od prevelike pomoći, o čemu sam već pisao. Mnogo bolje bih mogao da iskoristim novac koji mi država otima od zarade nego da se “liječim” u državnoj “bolnici”, koja ima najsavremeniju opremu u Evropi na odjelu radiologije, koja košta kao flota autobusa koji ne čade, ali se ne koristi nešto mnogo, nema dovoljno obučenog kadra, uputnice se kradu a pregledi ne obavljaju, a ni mnogi građani ne znaju za postojanje ovako opremljenog centra. Ista ta bolnica nema pelena za umotavanje novorođenčadi, porodilje po nekoliko dana leže na krvavoj posteljini, a vikendom nema dežurnog doktora, pa dijete rođeno u petak naveče do ponedeljka ujutro ima dovoljno vremena da razvije razne infekcije. Ukoliko neka žena ima tu nesreću da zatrudni u ovome društvu (naglašavam ovo, jer je samo taj drugi dio nesreća), vrlo vjerovatno će imati prednost u svim redovima gdje se nešto čeka. To je sličnost sa ostatkom svijeta. Osim toga će dobiti otkaz ako je imala posao, država joj neće platiti nadoknade za trudničko bolovanje, sama će platiti školu za trudnice i imat će jedinstveno iskustvo porođaja. Naime, kod nas imaju u bolnici jedinstvene spavaćice – takve možete vidjeti samo u kaubojskim filmovima, kada se neki glumac skine u “pidžamu”, oni poparani dronjci tako izgledaju. Takođe, naši su doktori čuli za neki tamo drip. Izolovali farmaceuti aktivnu supstancu, koja izaziva i pojačava porođajne bolove. Čuli oni da se to daje tamo u Evropi, trudnicama na porođaju. Cijene oni mnogo prirodu i prirodni porođaj, ali cijene mnogo više tu Evropu i evropske vrijednosti, ipak su oni društvena elita koja treba da nam donese te novosti. Jedino što ne mogu da obezbijede i druge stvari iz Evrope, koje nisu u njihovoj moći, kao npr. bolničke papuče koje treba donijeti od kuće, ili “pamperse” za bebe, ali zato mogu da dadnu dripa desetine puta više nego što ga imaju u Evropi, nema isključivanja nakon prvog sata kao tamo, tako da time nadoknade sve što oni imaju a mi nemamo. To se dešava svim trudnicama, a ne samo mojoj. To je jedini kriterij po kome nema nikakve diskriminacije, ni po kakvom osnovu. Zahvaljujući tome prirodan porođaj postaje neprirodan kada od te supstance nateknu mišići koji treba da donesu dijete na svijet i tako mu onemoguće izlaz. Iako je u tom momentu i sestrama bilo jasno da je porođaj nemoguć, doktor je htio moju trudnicu ostaviti još par sati, ne bili se nekim čudom ipak porodila. Srećom, ona nije prosječna trudnica koja poštuje princip “ćuti i trpi” koji vrijedi za prosječnog člana našeg društva, nego je “izgubila strpljenje” kako kaže babica Mira, pa su je morali poroditi na carski rez, “samo” 5 sati nakon što su joj izazvali bolove i probili vodenjak. A babica Mira je osoba koja se samo zove babica, njeno radno mjesto se zove “uzimač mita”, jer ona ne porađa, bar je se moja žena ne sjeća. To joj nije smetalo da nakon porođaja izađe i pružajući ruku kaže “ja sam babica Mira, ja sam porodila vaše dijete, sve je u redu”. Ukoliko joj pružite ruku neće se nasmijati i čestitati nego se smrknuti i poći nazad. A kad vam doveze dijete da ga vidite, što joj je posao, još jednom će ponoviti isto. Reći će vam i da ne prima nikakvo milošte, ukoliko na njemu nije naslikan Jovan Dučić (ne tim riječima ali bit će vam jasno), a ako ga dobije umjesto zatvaranja vrata pred nosom ljubazno će vam odgovoriti na pitanja koja imate i objasniti vam gdje ćete, i kada, moći vidjeti novopečenu mamicu. Zbog pet sati porođajnih muka koje su prethodile njihovom genijalnom zaključku da je potreban carski rez, bio sam toliko bijesan da je i Mira vidjela da se tresem i pokušala da objasni da nisu oni krivi, ali doktor se, vjerovatno za svaki slučaj, ipak nije pojavio. Vjerovatno zato što on i nije planirao još da radi porođaj, ali je moja ženica “izgubila strpljenje” i počela ustajati sa kreveta, galamiti, grebati doktore koji priđu i uopšte biti nemoguća čime ih je prisilila da urade ono što su, prema njihovim riječima, “već znali da mora da se učini”. Ne znam mu ni ime, tom doktoru, čini mi se Đukić, ali ne bih htio da stanem iza toga i oklevetam pogrešnu osobu, jer vjerujem/čuo sam da ima među njima i neki dobar doktor/doktorica, koji bi mnogo bolje obavljali posao da nemaju iznad sebe takvog, koji dođe porodilji koji dan kasnije i pokuša objasniti otoke i infekcije namučenog novorođenčeta uzrocima kao što su plodova voda, infekcija majke i sl. Nakon što ona spomene činjenicu da je kontrolisala te parametre i da je sve bilo u redu 3 dana prije poroda, on kaže pa dobro, ja sam taj i taj, ako sve bude u redu recite svima da sam vas ja porodio, a ako ne bude nemojte me spominjati. Pa sjajno, to je baš sjajno. Ja volim preuzeti zasluge a nemati odgovornost za eventualne posljedice. Iako mi žena kaže da nije tako zvučao i izgledao, nadam se da se šalio, jer smo i bez toga propali. Prema tome, i prema strašnoj, žalosnoj i nedopustivoj činjenici da je dan nakon poroda moje žene umrlo dijete nakon što su ženu porađali 12 sati, su ostale gluposti, poput one da trudnice ne smiju preći vrata iz “svog” u hodnik posjetilaca i obrnuto, nego svi moraju da se nabiju u što manji prostor na vratima ne bili lakše razmijenili bakterije i viruse, naprosto zanemarive i suvišne za spominjati, ali ja ću ipak to da učinim. Da pojasnim, posjeta porodiljama izgleda otprilike ovako: ulaz u odjel su dvokrilna vrata, na kojima se otvara veće krilo, širine oko 1m. Sa jedne strane vrata tu dođe desetak nesretnica – porodilja, a sa druge dvadesetak posjetilaca, i svako pokušava da malo bude sa svojom porodiljom. Samo radi poređenja, u Sloveniji muž može biti prisutan na porođaju, doći kod porodilje u sobu i biti s njom 2 sata dnevno, i dobiti 15 dana plaćenog odsustva, a kod nas ništa od toga. Tamo porodilja ne mora nositi od kuće spavaćice, papuče, čiste peškire kojima će prekriti jastuk i na koje će staviti dijete, jednokratne gaćice, hranu (doručak je jedna viršla i četvrtina čaše mlijeka), pelene za dijete… ne mora nositi ništa. Kod nas porodilište najviše liči na zatvor. Jedine svijetle tačke su sestre, bar većina, koje i pored svih teških uslova čine sve što je u njihovoj moći da to iskustvo bude manje traumatično. Ipak se nadam da moja žena nikada više neće posjetiti ovo porodilište. Neko drugo da, ali ne ovo. Svakoj trudnici je bolje da se porodi kod kuće nego gore. Mislim da će ove slike iz porodilišta da pomognu ilustrovati kako izgleda boravak gore:

Porodilište kliničkog centra Paprikovac VIEW SLIDE SHOW DOWNLOAD ALL

Razumijem da stanje može da bude lošije nego što bi trebalo biti, jer se planira preseljenje u novu zgradu, nekada jednom kada ona bude gotova. Ali da li je to razlog da čistačice ne očiste kupatilo, ne izvade skakavce iz svjetla iznad kreveta i ne ubace vrećicu u kantu za smeće? I da se ne može popraviti česma iz koje non-stop curi voda, i to topla! Pa čemu onda zabrana ulaza na odjel za posjetioce, svakome je čistije kod kuće, ili odakle je već došao, i sigurno je da je manje vjerovatno da će se neko zaraziti ako svako bude kod svoje porodilje nego svi na jednom mjestu, gdje ako dođe jedan zaražen ima da zarazi i sve trudnice (i djecu) i sve posjetioce…

U društvu u kome su ljudi zadnji u sistemu društvenih vrijednosti ne može da postoji stabilna država, jer bez ljudi nema ni države. Ostajanjem ovdje i plaćanjem poreza i doprinosa samo podržavamo ovakvo stanje. Ne želim nikoga da uvrijedim, ali od sada ću mislim da je glup svako kome se pruži ikakva prilika da napusti ovo mjesto, a on odluči da ostane, jer je nemoguće očekivati da se nešto može promijeniti u društvu u kome prosječan posjetilac bolnice ne zna čak ni lift pozvati u smjeru u kom želi ići. I ne samo što ne zna pozvati lift, nego ubijeđen da sve zna ne želi dok čeka pročitati uputstvo za upotrebu… Od dva zvona na ulazu na odjel, na kojima na jednom piše “Zvono za žene” a na drugom “Zvono za bebe – otpust”, dođe lik sa nosiljkom za bebu, u 12h kad je otpust, i zvoni 4 puta na zvono za žene, a onda počne da komentariše kako “nema nigdje nikoga”… Pa uzalud je ovdje pisati uputstva, kućni red, upozorenja, uzalud i ja pišem ovo, to može pomoći u društvu u kom ljudi čitaju, znaju da ne znaju i žele da nauče nešto.

Srećom, sada više nemam članova porodice u bolnici, i imam par godina do polaska prinove u školu, period u kome mogu čak i ovdje da  omogućim svome djetetu djetinjstvo približno onakvo kakvo imaju i normalna djeca, iako u ovoj “državi” nema dječijeg dodatka. A nakon toga – ponovo jedna državna ustanova. A kakva “država” takva i “škola”. Čitav svijet je u 2011. godini a naše su škole još u 1980. Ne uči se kod nas ništa što se desilo posle toga, a ne uči se ni voziti bicikl, skijati, plivati, pjevati niti išta što se uči van škole. Ovdje je to bukvalno, kada djeca idu u školu, ona idu u onu zgradu na kojoj piše škola, i to se misli pod pojmom “ide u školu”. Da stanje neće biti bolje može se vidjeti i na vijestima, kažu smanjuje se budžet za prosvjetu, ukida se x područnih škola, zbrinjavaju se radnici, ide se u propast… Samo se u skupštini, vladi i javnoj upravi ne smanjuju plate i ne zbrinjavaju radnici.

Nakon što sam sagledao ove činjenice, shvatio sam da ni jedno dijete ovdje ne može imati djetinjstvo dostojno djeteta, kao što ni građani nemaju život dostojan čovjeka, i zaključio da to zavisi od društva u kome odrasta u tolikoj mjeri da za to nije moguće napraviti kompenzaciju nikakvim drugim sredstvima. Zato se nadam svojoj prilici da mi vidite leđa…

Lets say I have text input field that is part of search form, and when user clicks on find, it gets results in another part of screen. What I want is, when user changes value in some of the inputs of search form, that search results be invalidated/removed as they are not actual anymore.

As search form can have many fields, I decided to make one function for resetting search, and to make unobtrusive attachment for “change” event. I did that by adding “change” attribute to input field:

<input name="Search.SomeValue" class="valid" id="Search_SomeValue" change="resetSearch" type="text" />

This attribute is consumed by this function:

$("[change]").each(function(){
        var functionName = $(this).attr("change");
        var change = window[functionName];
        $(this).change(change);
    });

What this code does is:

- For each element with change=”something”, read something (in this case “resetSearch”) into functionName variable

- Read function from window object. Window object contains all globally defined functions

- Set this function to execute on every change of input field

Naš najbolji komšija je vrlo popularan u našem malom gradu, i tamo (skoro) svakog utorka srećem mnoštvo poznatih lica sa (sve manjim) mnoštvom artikala u kolicima i korpama. Ima taj čarobni popust ko redovno troši, došle barabe iz Evropske Unije a tamo je to već stari fazon. Al’ što bi oni nama nudili najnovije loyalty programe kad se i ovako ljudi pokidaše, svađaju se ko je na redu da mu ona teta (ili u zadnjoj sceni kojoj sam bio svjedok – bato) nasjecka salamice…

Vjerovatno neki psihički hendikep ljudskih stvorenja utiče na to da nas onih 10% popusta privlači, iako nam je svima poznato da to nije nikakav poklon za potrošače (naprotiv, tek tada su cijene normalne, a oni artikli koji su već po normalnim cijenama “nisu podobni za popust”). To našem najboljem komšiji služi da ne bi radnici sjedili skrštenih ruku, nego svaki dan ima popust ili nagradna igra. Čak i penzioneri imaju svoj dan, dan kada mogu da ostvare popust bez ikakvih preduslova, osim da su penzioneri. Sve to lijepo separatiše nas potrošače, pa ne navaljujemo odjednom, komšija je uspio da nas rasporedi na cijelu sedmicu, tako da mora manje radnika da zaposli, a da one koje je zaposlio što bolje iskoristi. Optimizacija. A ne kao kod nas… Primjera je bezbroj, ali jedan ipak najviše upada u oči. Vjerovatno ne samo nama nego bilo kome ko dođe iz Evrope. Kod nas predsjednik ide na posao sa 4 auta. Kao da smo u Americi (samo što oni imaju jednog predsjednika na 300 miliona, pa je to daleko manje predsjednika po glavi stanovnika i mogu si to priuštiti). A u Norveškoj predsjednik vlade ide na posao sam, svojim privatnim autom. Prekorači ograničenje, zaustavi ga policija i napiše mu prijavu, a on da ostavku jer ga je sramota da se tako neodgovorno ponašao… U Sloveniji dječiji dodatak 150 evra po djetetu, kod nas ga ni nema… Bolje da ne gledamo u evropu i da nam niko ne priča kako je tamo jer ćemo samo shvatiti koliko smo jadni.

Elem, naš najbolji komšija, o kom počeh da pričam, je izgleda vidio gdje je došao, i da smo mi ovce. Prilagodio se dobro, vidi ovje je normalno da najboljem komšiji budeš žirant pa onda otplaćuješ njegov kredit, ili da te na neki drugi način zaj…. I ne čudi onda da su na mnogim artiklima koji stoje jedni do drugih nazivi slični ili isti, a cijene vrlo različite, i često je teško zaključiti koliko nešto košta bez da se uporede bar-kodovi na artiklu i na cijeni ispod. Ali dobro, pažljiv čovjek pogleda, uporedi i zna. Ali, sada se pojavilo nešto novo! Ne, ne mislim na nove cijene i na pojavu da je sada svaka kupovina (makar i najosnovnijih namirnica) “podobna” za sveti kupon za iduću sedmicu, jer je nemoguće kupiti nešto i imati račun ispod 50KM. Ne mislim ni na začuđena lica bakica koje kupuju pileća krilca i u čudu gledaju moju suprugu koja kupi čitav kilogram fileta, vjerovatno misleći “koji je ova buržuj”. Te stvari je svako mogao primijetiti. Novo je da se komšija odvažio. Na odjelu sa voćem i povrćem ima, između ostalog i krompira. Uvijek bilo. Ima onaj crveni, i bijeli. Crveni je sad “star” pa je cijena oko marku i deset. A bijeli je “mladi” pa je skoro duplo skuplji. I može se natrpati u kesicu, ili ko je baš buržuj, ima vreća od oko 10kg, i jednog i drugog. Crveni je u crvenim vrećama, a bijeli u žutim. No, tu se sada komšija potrudio da nam olakša i napravio i srednja pakovanja, od po 2,5kg. I fino piše ispod boksa u kome su žute vrećice sa mladim krompirom da košta oko 4 i po marke. I logično, kad se pomnoži ona cijena za kilogram – to je to. Ali nema cijene za te crvene vrećice, a baš su zgodne, nema veze kupiću ih, ima cijena ovamo po kilogramu – to je to. No da ipak pogledam bar-kod? Vidim, na crvenoj bar-kod sa one cijene od 4 i po marke. Za 2 i po kile starog krompira koji košta po marku  i deset? Kako to može biti preko 3 marke? Pogledam onu žutu vrećicu sa mladim krompirom, ono na njoj isti bar kod. Pitam prodavačicu jel ovo stari i mladi krompir, kaže da. Pa koliko košta ovaj “stari”, kaže eto cijene. Ali gospođo, ovo je cijena od mladog, zar ne? Kaže, jeste. Pa jel ovo u ovoj vreći mladi krompir? Kaže ona “Sve je to krompir”. Pa dobro, ali jel pošteno prodavati ovaj stari po cijeni mladog? Ona uzvija ramenima i kaže “Ne znam ja, tako je to stiglo, ja samo radim ovdje”…

Vidio komšija od nas 100%. Šta misliš da to napravi gore kod kuće? Pa ne smije ni pomisliti, jer imaju uređenu državu u kojoj se ne smije tako ponašati, potrošač je bog. Ali bog je zato što sam sebe tako vidi, zato je i država takva. Nije nama kriva država, MI SMO KRIVI. Svako treba dvaput da pogleda šta kupuje i po kojoj cijeni. I ne samo to, treba se buniti kada kupi tako nešto, zvati šefa, zvati upravnika. Hoću pismeno izvinjenje! Da nije naš narod stoka, ne bi niko kupio ni jednu vrećicu tog krompira, i propalo bi im sve. Pa se ne bi ponovilo. Rastužuje me što će mnogi da ga kupe, i da ni ne skontaju da su prevareni. Ovo je moj glas upozorenja. Nema na čemu! I “Vidimo se opet”

Čini se da ovaj sistem “dok ćutiš – j…. ćemo te” funkcioniše i kod nas, jer čak i giganti popuštaju kad se malo pobunimo. Iako sam ja svoju pobunu počeo davno prije Tunisa, Egipta i RS, tek sad je nastupio rezultat:

Odgovor iz m:tel-a na moj prigovor

Šta da kažem nego – zadovoljan sam. Još da su im telefoni malo jeftiniji nego što su u prodavnicama… možda čak ne raskinem pretplatu jednog dana kada/ako mi firma vrati broj

Sad, mnogi će reći da 13 maraka (+PDV) i nije nešto značajno, ali to je 13 maraka (+PDV) koje ja NISAM potrošio a (greškom?) su mi naplaćene. Nije bitna količina, bitan je princip. I bitno je da bar nešto funkcioniše kako treba. Danas m:tel, a sutra će neko dobiti povrat novca za artikal koji je lažno reklamiran ili povrat obaveza koje je platio državi a zatvorio je preduzeće prije isteka uplaćenog perioda ili ima pravo na umanjenje… bitno je suprotstaviti se. Tek kada bude dovoljan broj onih koji se suprotstavljaju, a vjerujem da će ih biti, onda će onome ko odgovara na sve te prigovore dop….. pa će sistem da se popravi tako da se više ne čine te greške.

Update – 2011/02/14 16:10

Pošto sam dobio par pitanja u vezi svoje žalbe, pronašao sam i nju:

Prigovor na račun iz m:tel-a

Dobijem ti ja uputnicu za ultrazvuk. Čuj dobijem, zaradim – nakon svetog januara dobijem glavobolju (a nikad me glava ne boli), izmjerim tlak kad ono oba preko 100. Odem kod svoje doktorke, dam malo krvi, vagnu me, kaže ti si debeo. Dobro, to sam znao. Kaže izgleda da ti je i jetra masna (ne bi me čudilo), al da mi budemo sigurni da nije šta drugo, aj ti na ultrazvuk. I tako ja dobijem tu uputnicu.
Naivan, kao i mnoga čeljad koja hoće da isprave krivu drinu i da doprinesu da ovaj sistem bude bar malo bolji, naručiću se ja gore na Paprikovac. Kontam, bolje nek oni nešto rade, slabe su im plate, a i uslovi za rad. Nazovem klinički centar, tu mi dadnu jedan broj telefona. Nazovem taj broj, javi se teta kaže, eee mi smo u istoj zgradi al nije ovaj broj, zovi ovaj sad… (a nemate centralu???), al dobro, nazovem ja taj treći, opet se javi treća teta, kaže e to je to. Super, reko’ ja bih da se naručim na ultrazvuk. E, to ne može, evo već je 16h, nema sad ovde više nikog, sutra ti nazovi, al prije podne. Nazovem ja sutra, kažem tako, kaže meni četvrta teta ima termin za desetak dana (o, pa izgleda da oni imaju sasvim dovoljno pacijenata???), reko dobro, može tad, kaže ujutro u 8:00, nemoj doručkovati.
Dođe i taj dan, ja ustanem, spremim se, ne doručkujem i zapalim gore. Malo gužva usput, a malo (mnooooogo) i na parkingu, al stignem ja tamo, zakasnim samo 2 minuta. Predam knjižicu i uputnicu, i kaže meni teta 15 maraka košta pregled. Reko dobro, vadim pare, i kontam, a koliko bi tek koštao da mi ne odbija fond svaki mjesec 200-300 maraka od plate? Kaže meni teta, u stvari aj se ti prvo pregledaj pa ćeš onda da platiš (k’o da je znala…), idi gore do kraja hodnika pa lijevo.
Odem ja tamo, ono tu u tom hodniku rentgen, konsultacije za dojku, mamografija i ultrazvuk. Čeka tu masa naroda, al malo bolje pogledam većinom neko doveo ženu, neko majku, pitam jel čeka neko ultrazvuk, ono niko, svi gore na konsultacije i mamografiju. Dobro, pokucam uđem u ultrazvuk, ono nema nikog. Kaže čovjek ispred, maloprije izađe sestra. Sačekam ja još malo, nema nikog, a ja nervozan kad ne doručkujem. Vratim se tamo na recepciju, kažem nema nikoga tamo, odgovara mi teta, eto sad je sestra otišla. Ja opet tamo, stanem malo, još malo, izlazi sestra i kaže sjedi dečko i ode negdje. Ja kontam šta ja čekam ovdje, više me košta ovo vrijeme nego da platim sve što treba u privatnoj klinici, i odlučim, ode ja. Vratim se na recepciju, reko tako, sad je gotovo pola devet, ja da sam znao da je situacija ovakva, ja se gospođo ne bi ni naručivao. Kasnim na posao, treba li da vam šta platim? Kaže ona ne trebaš ništa, samo, jel vam dala sestra vašu knjižicu i uputnicu? Reko’ nije, jel mogu doći po to oko 17h? Kaže ajoj ne može, ček sad ću ja nju zvati. Nazove, čeka, niko se ne javlja, nazove drugi broj, treći, kaže momak mora na posao može li dobiti knjižicu, ova joj odgovara “šta bi mu ja”. Kaže meni ta teta tako je, doktor će doći sigurno do 11, pa ako može da tad dođeš ponovo, biće i knjižica? Hvala vam gospođo doviđenja! Donikad!
Napustio ja i bolnicu, i brdo, i kontam, učini mi žena uslugu. Ovdje, ko ima knjižicu ne može se osjećati bolje. A, ako nije crno, onda je bijelo. Evo ja se već osjećam bolje bez svoje. Sad bar znam na čemu sam, i mogu bar u to da se uzdam.

Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u džepu na portabl disku, blog je ponovo živ, na novoj lokaciji, ovoga puta na windows hostingu i u novom ruhu

Ovo sam otvorio da mogu da zapišem neke misli koje mi izlete u trenutku nadahnuća, da se ne zaborave

Čini mi se da su ljudi faktor koji sa najvećim koeficijentom utiče na to koliko nam je naš život lijep (ili nije).  Razmišljajući zašto je meni život toliko lijep ovakav kakav je i zašto ne patim od želje da odem negdje daleko i tamo radim bolji posao i više zarađujem zaključio sam da je to zato što ne znam kakvim ću tamo ljudima biti okružen. Teško da mogu biti bolji nego što su sad.

Počev od porodice (doduše, tu sam imao sreće jer je to jedino što ne možeš izabrati), preko prijatelja, ljudi sa kojima se družim, živim, školujem i radim, svuda imam osobe kojima mogu da se divim, sa kojima mogu da razgovaram u nedogled i sa kojima mogu da se smijem. Neki su u mojoj okolini zato što sam ja to htio, a neki su zato što sam ja htio biti u njihovoj okolini, ali svi su tu, i mislim da je to toliko pozitivna stvar u životu da može da lako zasjeni mnoštvo negativnih i da mnoge probleme učini lako rješivima.

Povremeno slušam nekoga od tih ljudi u svojoj okolini kako se čude nekome tamo ko je napravio nešto, sad je nebitno šta. I onda razmislim čega se taj čovjek odrekao da bi stigao tamo. I vidim da je stvarno nešto postigao, ali nije postignuće to što (skoro) svi misle da je, već to što se on odrekao mnoštva stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Većina nas može da postigne to isto, i to nije problem. Problem je pomisao da ćemo prestati da radimo sve ono što smo navikli da radimo sa svojim prijateljima (neko razgovara, neko pije, neko roštilja… uglavnom druži se). Da li je ikad neko pomislio da je neko od tih poznatih primjeraka čovjeka možda morao da ostavi iza sebe porodicu, prijatelje i sve koje poznaje da bi mogao da dođe tamo gdje ima uslove da napravi ono što je napravio? I da je bez obzira na taj uspjeh vjerovatno ostao otuđen od prvih, a pronašao malo drugih prijatelja?

Koliko cijenite prijatelje?

Prošla brljotina koju sam objavio je toliko dobra da sam sam sebe uspio da motivišem da riješim problem zbog kojeg su se slova čćđ i još neka pretvarala u upitnike. Jest da mi je malo pomogao i notepad, ali mogao sam i bez njega, tako da mogu ‘ladno da preuzmem sve zasluge. Uskoro ću i da popravim sve članke tako da ne sadrže upitnike gdje im nije mjesto, ali sad me čeka nova plava posteljina, koja me motivisala da krevet malo koristim i za spavanje

Nakon par godina sam ponovo počeo da posjećujem Šehitluke. I mislim da je to fantastičan odmor za čovjeka koji u svojoj svakodnevnici ima mnogo mentalnog napora. Kao što je za čovjeka koji ima fizički naporan posao odmor čitanje knjige ili gledanje televizije.
Prirodno, iskustvo pobjede uspona do vrha pruža čovjeku zadovoljstvo, ali treba imati na umu da se na isti način mogu pobijediti gotovo svi problemi. Neki zahtijevaju više napora nego ostali, ali nema nerješivih problema. Ono što mnogima ne padne na pamet je da se problemi često mogu zaobići, ali ne zaobići tako da i dalje čekaju rješenje, nego zaobići tako da uopšte više nisu problemi na našem putu, jer idemo drugim putem. To se gore može vidjeti na serpentinama koje su prošle tako da se zaobiđu dijelovi brda koji su preveliki problem za put. Mada, meni ova misao nije sinula kad sam vidio serpentine, ona je profesionalna deformacija
Osjećaj silaska je vjerovatno razlog zbog kojeg se toliki broj ljudi i penje gore. Svojevrsna euforija, čiji izvor još nisam uspio utvrditi (nisam dovoljno ni razmišljao o tome), ali prvo što mi pada na pamet kada želim opisati taj osjećaj je seks. Mislim da je osjećaj u najmanju ruku dobar koliko i prosječan seks… (priznajem, za mene je kvalitet prosječnog seksa malo devalvirao u zadnje vrijeme, ali ne može čovjek imati i kvalitet i kvantitet bez uloženog truda )
–
U današnju šetnju sam otišao kad je sunce već bilo na zalasku, pa je pri povratku već pao mrak, i iznenadio me izgled Banja Luke u sumrak. Izgleda mnogo veće nego po danu, rasvjeta je mnogo prodrla po periferiji grada, baš izgleda u fazonu “ima se može se”.
Šteta što mi se pokvario fotoaparat pa nisam mogao da uslikam, mada teško da bi se išta i razaznalo na toj slici, nije ni bio mnogo vičan slikanju u mraku

Nadam se da sam ovime nekoga motivisao da prošeta, i da će bolje da se osjeća zbog toga.

Trenutno od kuće nemam pristup ovome web serveru, ali se nadam da će se to uskoro promijeniti i da ću biti u mogućnosti da pišem još kakvih nebuloza ovdje….